Nastup u Italiji

4. ožujka 2009. godine na poziv župnika don Lucia Tomasellia fra Pero je u okviru duhovne obnove župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Gardolu-Trento povodom 150-te obljetnice nove župne crkve u tom mjestu održao predavanje na temu: Vjera između rata i obnove. U prepune dvije dvorane skupilo se oko 300 župljana koji su kroz četiri dana slušali različite predavače na temu: „ Kako danas živjeti vjeru u župnoj zajednici?“

Fra Pero je pozdravio sve nazočne i zahvalio se župniku don Luciu na povjerenju koje mu je dao i prenio srdačne pozdrave našega oca biskupa i mnogobrojnih članova naše biskupije koji su kroz minulih 15 –tak godina osjetili širokogrudnost župne zajednice iz Gardola na čelu sa njihovim župnikom koji je nakon pet pokušaja u poslijeratno vrijeme uspio doći u banjalučki kraj dovozeći humanitarnu pomoć koju su njegovi vjernici i sunarodnjaci željeli uputiti onima koji su u nevolji. Fra Pero je sebi na svojstven način govorio o vlastitom iskustvu vjere u  vrijeme rata i poraća, te naglasio  da se vjera rađa iz potpunoga povjerenja u dobroga Boga i kompletnoga predanja u Njegovu volju. Na početku je pročitan Isusov govor na Gori o blaženstvima za koje je fra Pero potvrdio da su mnogi naši ljudi i vjernici na svojoj koži osobno doživjeli bilo da se radi o siromašnima u duhu, onima koji tuguju, žednima i gladnima pravednosti, mirotvorcima, a posebno progonjenima zbog pravednosti. Velik dio naroda u našoj domovini za vrijeme rata i poraća jedinu utjehu i pomoć mogao je i može naći u osobnoj vjeri i obraćanju Bogu. Sadašnja i nekadašnja garnitura političara nije mogla niti može stati na stranu i obranu prava mnogih obespravljenih i poniženih koji i danas očekuju rješenje svojih mnogih nagomilanih problema bilo da je u pitanju gubitak vlastitoga doma, životnoga suputnika, djeteta, domovine i ostalih vrijednosti koje su sastavni dio života i životne sudbine jednoga čovjeka ili cjelokupnog naroda. Fra Pero je svima nazočnima naznačio položaj naše zemlje koja se još uvijek nalazi na raskrižju mnogih ekonomski i politički suprotstavljeni strana koje ne dopuštaju konkretni brži razvoj. Posve druga tema jest briga oko liječenja duhovnih rana koje još uvijek krvare i bole. Njihovo liječenje zahtjeva veliku brigu i borbu, ali također povjerenje u Božju prisutnost i njegovu očinsku dobrotu. Župnik je naveo prekrasne riječi velikoga zaljubljenika u Krista i borca za slobodu i prava svoga naroda Mahatme Gandija koji je rekao:“Vidim da je u govoru na Gori tj. Isusovim blaženstvima sadržano cijelo kršćanstvo za onoga koji želi živjeti svoju kršćansku vjeru. I upravo ova blaženstva su doprinijela da sam zavolio Krista.“

Najdublja želja svake ljudske osobe je  mir-shalom koji nije samo odsutnost rata, nego znači život miran i nenasilan. Fra Pero je također naglasio veliku borbu i mnogobrojne intervencije pokojnoga Pape Ivana Pavla II koji se osobno zauzimao za mir na našim područjima i svojim dolaskom svim ljudima ove zemlje ponudio je konkretne programe međusobnog pomirenja i potaknuo na mogući suživot uz uvažavanje svih vjerskih i nacionalnih različitosti. Svakako nitko kao pok. Papa nije toliko naviještao mir i s toliko snage se zalagao za pomirenje zaraćenih. Župnik je naveo nekoliko konkretnih primjera svoga života i života vjernika među kojima je djelovao počevši od Srednje Bosne, daleke južne Italije i u zadnjih desetak godina našega kotorvaroškog kraja. Spomenuo je također i veliku brigu i doprinos našega oca biskupa u njegovoj lavovskoj borbi i intervencijama za obranu obespravljenih ne gledajući na njihovu vjeru i naciju.  Osobno iskustvo vjere i predanja u Božju volju daju nove poticaje kako bi se moglo ići naprijed živeći do kraja i u potpunosti duh Isusova govora o blaženstvima. Nakon skoro dvosatnog govora, fra Pero je dao mogućnost sudionicima da izraze svoje mišljenje i postave pitanja. Mnoge od njih zanimalo je što su međunarodne snage do sada učinile za obnovu porušenoga i vraćanje povjerenja među one koji su međusobno ratovali i bili instrument preko kojega su političari ostvarivali svoje zacrtane ciljeve. Mnogi od njih su osobno iskusili i vidjeli svojim očima zamršenu i delikatnu situaciju ljudi koji žive u ovoj napaćenoj i dobrano porušenoj zemlji Bosni. I sami su se mogli uvjeriti da su rat i mržnja nanijeli mnoge nevolje i patnje tolikim nevinim ljudima. Nije dovoljno samo konstatirati tešku situaciju, nego su i osobno sa svojim župnikom poduzimali konkretne korake kako bi prevalivši velike kilometre donijeli svoju dragocjenu pomoć onima koji su u bili u nevolji. Fra Pero je svima nazočnima i onima koji su na bilo koji način pomagali u nevolji zahvalio i na koncu svima darovao jednu prekrasnu molitvu :

„Gospodine, kada sam gladan, pošalji mi nekoga kome treba hrane.

Kada sam žedan, pošalji mi nekoga kome je potrebno piće.

 Kada mi je hladno, pošalji mi nekoga da ga ugrijem.

Kada sam povrijeđen, pošalji mi nekoga da ga tješim.

Kada moj križ postane pretežak, daj mi snage da mogu nositi križ drugoga.

Kada sam siromašan, daj mi nekoga tko je siromašniji od mene.

Kada nemam vremena, daj mi nekoga kome barem na trenutak mogu pomoći.

Kada sam obeshrabren, pošalji mi nekoga da ga hrabrim.

Gospodine, učini nas dostojnima i sposobnima da mognemo služiti našoj braći koja u cijelome svijetu žive i umiru kao siromasi i gladni. Daj njima danas koristeći naše ruke kruh svagdanji i daj njima po našoj neizmjernoj ljubavi mir i radost!“