Kotorvaroška Dolina

Proslava Gospojine i Rokova u Kotor Varošu u BiH

Datum: 21.8.2019.


Bio je prisutan veliki broj vjernika

U župi Sokoline u Kotor Varošu u BiH svečano je proslavljeno Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, koje kotorvaoški vjernici nazivaju Gospojina. Misno slavlje na prvi dan trodnevnice predvodio je fra Petar Karajica, ravnatelj Kruha sv. Ante u Sarajevu. Koncelebrirao je župnik župa Kotor Varoš,  Sokoline i Vrbanjci fra Zoran Mandić koji je predvodio misno slavlje drugog dana trodnevnice. Trećeg dana trodnevnice misno slavlje predvodio je opet fra Petar Karajica, a koncelebrirali su župnik fra Zoran, župnik župe Rotterdam u Nizozemskoj fra Mišo Sirovina i ravnatelj Katehetskoga ureda Banjolučke biskupije vlč. Marko Vidović. Na misi je bilo oko 25o vjernika.
Na Gospojinu je jutarnje misno slavlje predvodio komunikolog vlč. dr. Slavo Grgić, a središnje, pučko misno slavlje predvodio je fra Mišo. Koncelebrirali su fra Zoran i fra Petar. U misnom slavlju sudjelovalo je oko 2500 vjernika.
Fra Mišo je u propovijedi istaknuo kako je u katoličkom kalendaru najviše dana u kojima se štuje i časti Blažena Djevica Marija. Njezino uznesenje na nebo nazivamo Velika Gospa. Međutim, današnje Evanđelje  ne uzdiže nas na nebo, ono nas prizemljuje, vraća nas u svakodnevnicu. Ono govori o susretu dviju trudnica. Jedna je to postala prerano, a druga prekasno. Obe su zatrudnjele neočekivano. Marija je spremna ostati kod Elizabete tri mjeseca. Čim je došlo do susreta, Elizabeti je zaigralo čedo u utrobi. Jer, susret rađa radost, stvara sreću. Riječ sreća je i izvedena od riječi susret. Sretan je onaj koji se susreće. Stoga bi bilo dobro i poželjno promisliti o svojim susretima. Koliko ih donosi sreću? Što je s neželjenim susretima? Što je sa susretima s onima koji su nas otjerali odavde? Možemo li mi odgovoriti u duhu Isusovoga zlatnoga pravila pa njima učiniti ono što smo u vrijeme rata priželjkivali da i oni nama učine? Zbog svega onoga što nas je snašlo u nedavnoj prošlosti, možemo li biti jači od osvete i manji od ponosa te svjetliji od mraka i blaži od gorčine? Možemo li se prisjetiti zajedničkog puta i zajedničkih akcija? Ovdje je uništena prošlost. Varaju se oni koji misle da je ovdje uništena budućost. Ne, budućnost je preživjela, ali je promijenjena. I moguće je da bude još jača. Ovom zemljom ovladala je atmosfera proistekla iz rata. Najvažnije je bilo ubiti nadu. I utjerati strah od budućnosti. U ovoj zemlji ljude se učinilo suvišnima. I još uvijek čini ih se suvišnima pa i opasnima za vlastiti narod. A mi smo opet ovdje. Trebali bismo biti ponizni i maleni, prizemni, ne zanositi se. Povijest nas uči da nijedno zlo nije vječno. Mijenjale su se geografije i demografije, vlasti i ideologije. Sve je imalo rok trajanja. I kretalo bi se otpočetka. U tom hodu ne bi trebalo birati put mržnje i osvete nego put pouzdanja u Boga, evanđeoski put. Marijin život i njezina budućnost bili su određeni činjenicom da je zatrudnjela. Bog je bio nazočan u svakom trenutku njezinoga života. Stoga je ona bila Škrinja Saveza, Škrinja Zavjetna, Kovčeg Saveza. Taj Kovčeg Saveza veže se i uz Mojsija, uz Stari Zavjet. U njega je bilo pohranjeno ono najdragocjenije što postoji u židovskoj vjeri. Nosili su ga svećenici kroz pustinju. Unutra su bile ploče s Božjim zapovijedima, kao i štap Aronov. Kovčeg je završio u Salamonovu hramu, u Svetištu, gdje je bio prostor za Svetinju nad Svetinjama. Ne postoji ništa dragocjenije u Starom Zavjetu od Kovčega Saveza. Ne postoji ništa približno dragocijeno njemu. Stoga je i pohranjen tamo gdje je Svetinja nad Svetinjama. I kad se u posljednjoj biblijskoj knjizi kaže za BDM da je ona Škrinja Zavjetna, Kovčeg Saveza, onda to znači da je ona Svetinja nad Svetinjama. Ona nosi svu bit vjere. U njoj su svi Savezi sklopljeni s Bogom. A kakvi su se ovdje savezi sklapali? Rezultat takvih saveza su potpuno prazna župa Sokoline. Umjesto s Bogom čovjek je u napasti sklapati saveze s Đavlom. O tome nam govori početak Biblije. Uzdajući se u Majku Božju, trebali bismo ostati vjerni Savezu s Bogom. Naše kršćanstvo ne bi smjelo biti samo neki folklor. Ono bi moralo biti nešto što nas obilježvava u svakodnevnici, pa i kroz susrete, kako s najmilijima tako i s neprijateljima, rekao je fra Mišo.
Istoga dana večernju misu uočnicu na Rokovu groblju predvodio je jajački gvardijan fra Vinko Marković. Koncerlebriralo je više svećenika. U misnom slavlju sudjelovalo je veliko mnoštvo Kotorvarošana koji su u Domovinskom ratu protjerani sa svojih ognjišta.  
Na blagdan sv. Roka jutarnju misu predvodio je župnik župe Gračac fra Anto Šimunović, a središnje misno slavlje predvodio je fra Mišo. Koncelebriralo je trinaest svećenika. Među njima je bio ovogodišnji kotorvaroški mladomisnik i tajnik vrhbosanskoga nadbiskupa i metropolita kardinala Vinka Puljića Štefan Marković. U misnom slavlju sudjelovalo je nekoliko tisuća prognanih kotorvaroških Hrvata te vjernika banjalučkoga i jajačkoga kraja. Četvorica mladih muškaraca iz Podmilačja, pješaćeći šezdesetak kilometara preko obronaka Ranča i Vlašića i dubokog kanjona rijeke Ugar, donijeli su na Sokoline i Rokovo groblje hodočasnički križ kojega su Kotorvarošani za Sv. Ivu odnijeli u Podmilačje, idući istim putem. Križ su predali fra Miši koji je s Križem blagoslovio sve nazočne.
Fra Mišo je u propovijedi istaknuo zanimljivost, pravo ćudo da u jedno malo oko stanu tisuće ljudi i cijeli krajolik u kojemu se ljudi nalaze. A koliko tek onda može i mora stati u ljudsko srce? Potom je nastavio kako su najstariji stanovnici nekog mjesta stara kamenja. I ovdje u ovom groblju sv. Roka postoji jedan kamen. Onoliko koliko je taj kamen ovdje, toliko otprilike dugo tu su ljudi koji su se molili, a i danas mole na tom kamenu, noseći njegove komadiće svojim kućama. Dolazili su, obilazili su, zavjetovali se, molili su se. Naša prva asocijacija uz kamen je da je to nešto čvrsto, snažno. A  naša prva asocijacija uz vjeru je pouzdanje. Ono je najbolje kad je čvrsto i snažno. I ovaj svijet ovdje oduvijek ima snažnu vjeru i čvrsto pouzdanje u Boga i svetoga Roka. U pročitanom odlomku Evanđelja spominje se kamen, stijena. Isus sv. Petra naziva stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu koju ni 'vrata paklena' neće nadvladati. Hodočasnici u Svetoj zemlji obilaze mjesta u kojima se Isus rodio i gdje je živio: Betlehem, Nazaret, Kafarnaum, Galilejsko jezero, Jeruzalem, kao i mnoga druga mjesta koja se, zbog ograničenosti vremena, ne mogu obići. Jedno od takvih mjesta zove se Cezareja Filipova koja se spomine u današnjem Evanđelju, a nalazi se na sjeveru Izraela. Tu  izvire rijeka Jordan u kojoj je Isus kršten. Prije nego će otići u Jeruzalem, gdje će ga ubiti, Isus je uzeo svoje učenike i, kako bi ih nešto upitao, odveo ih je skoro na izvor rijeke Jordana. Tu je veliki klanac u kojemu rijeka Jordan huči, tu su velike stijene u kojima su bile niše s likovima poganskih bogova. Tu su ljudi prinosili žrtve svojim bogovima. Žrtvovali su ono što im je najdragocjenije, a to su djeca. Djecu bi se žrtvovalo bogu koji se zvao Moloh. Na to mjesto Isus dovodi svoje učenike i pita ih što ljudi kažu tko je on i što oni, njegovi učenici kažu tko je on? Petar Isusu na grčkom jeziku kaže da je on hristos. Hebrejski je to mesija, a hrvatski se kaže pomazanik. Od te riječi dolaze riječi Krist i kršćanin. S tim je Petar označio Isusa kao jedinoga pravoga i utjelovljenog Boga. Isus Petru objašnjava kako ga je sam Bog nadahnuo da ga tako označi. To je prava i čvrsta vjera, poput kamena, stijene. I na takvoj vjeri Isus će sagraditi svoju Crkvu koju ni 'vrata paklena' neće nadvladati. Isus je kršten na rijeci Jordanu. I mi smo svojim krštenjem postali djeca Božja kako ne bismo bili zavedeni od krivh bogova i kako ne bismo bili žrtvovani tim krivim bogovima. Zvuči to strašno što su ljudi nekada davno žrtvovali djecu bogovima. A djecu se i danas žrtvuje krivim bogovima. To može biti moje slobodno vrijeme, moj život, moja bolja budućnost. Ne žrtvuju li se danas djeca u abortusima? Za nas je važno kako je Isus rekao Petru da je on stijena, to jest sigurni i zaštićeni prostor. Oni koji se budu krstili u Isusovo ime bit će dio te stijene, bit će u toj i na toj stijeni, bit će zaštićeni i oslobođeni od svega poganskoga. Nažalost to nije uvijek tako bilo. Svjedoci smo kako su se i u našoj katoličkoj Crkvi događala razna zla. Činili su ih, nažalost, oni koji su imali ključeve tog zaštićenog prostora, koji su ga mogli otvarati i zatvarati kao i sv. Petar. Umjesto da uvode ljude u zaštićeni prostor, oni su ih tamo zatočili. Umjesto da su ljudi bili oslobođeni od Zla, bili su mu izloženi. Umjesto da budu spašeni, bili su zlostavljani. Vrlo je važno da je papa Franjo iznio to na vidjelo. Na području Rame ima spomenik Divi Grabovčevoj koja je zaštitnica nevinosoti djevojaka. Kraj tog spomenika napisano je: „Zlo u tami ima oči, na svjetlu oslijepi“. Tako se desilo sa zlom u Crkvi koje je papa Franjo iznio na vidjelo.  Prestalo je. To zlo je kao pokvarena voćka na dnu košarice s voćem. Ako se takva voćka ne uoči i na nju se ne ukaže, sve pokvari. A kad se uoči i na nju ukaže, njeno djelovanje nestaje i prestaje. U vrijeme sv. Roka (1348-1376) po Evropi je vladala kuga zbog koje je umrla jedna trećina ondašnjih Europljana. Posebna kuga našeg vremena je kuga laži. Prema bibliji Sotona, Đavao je otac laži koji se uvuče u sve. Stoga bismo se ovdje mogli moliti sv. Roku da oslobodi od kuge laži našu Crkvu i naše obitelji, naša prijateljstva i međusobne odnose. Zlo, ta vrata paklena, uvijek će htjeti nadvaldati Crkvu Kristovu, ali je neće nadvladati. Svugdje tamo gdje se na bilo koji način ubija čovjek i ljudski život, osobito gdje se ubijaju djeca, tamo je Cezareja Filipova, tamo je izvor rijeke Jordana, tamo je pakao. U takvim mjestima i situacijama potrebno je moliti se sv. Roku. Bosna i Hercegovina je hodočasnička zemlja. Sv. Rok je bio zaštitnik hodočasnika, što je i sam bio. Kada papa Franjo dolazi u neka hodočasnička mjesta kao što je Fatima, papa tamo ljubi tlo, jer je ono sveto. I ovo mjesto i ovo tlo je sveto i tako se ovdje trebamo ponašati, kao što su to činili i naši pradjedovi. Kad se Isus s učenicima vratio iz Cezareje Filipove do Jeruzalema, bio je uhvaćen, zatočen i mučen. Sv. Petar se prepao jedne obične sluškinje. Zatajio je Isusa govoreći da nije Galilejac. S tim je poništio sve ono što je bio. Ima i među nama onih koji zataje ovo svoje mjesto i svoje prodrijetlo. Kad nas se npr. pita odakle smo, kažemo da smo iz Hrvatske. Svaki put kad tako kažemo govorimo poput sv. Petra da nismo Galilejci, izdajemo svoj zavičaj, prešućujemo svoje ovdašnje kršćanstvo i svoju ovdašnju povijest koja je bila teška i mukotrpna i koju su naši pradjedovi sa svojim ujacima, fratrima živjeli i gradili osam stoljeća. Oni su sv. Roka donijeli ovdje da ga časte i da mu se mole. Oni su, između ostaloga, sačuvali život i katoličanstvo u ovoj zemlji. Sve će to postojati dokle god ne bude zaboravljn onaj kamen i priča o ovome mjestu. Na jednom bojištu bilo je teško ranjenih i poginulih. Zapovjednik je ostalima naredio povlačenje bez izvlačenja poginulih i spašavanja teško ranjenih. Jedan od vojnika koji se povukao rekao je zapovjedniku da on mora ići po svoga teško ranjenog prijatelja. Zapovjednik mu je to zabranio, ali ovaj nije htio poslušati njegovu zapovijed. Otišao je po prijatelja te je i sam bio ranjen. Donio je prijatelja koji je već bio mrtav. Zapovjednik ga je prekorio govoreći da je bilo besmisleno to što je učinio. Ovaj je odgovorio da nije bilo besmisleno jer je prijatelja zatekao živa. Prijatelj mu je rekao: „Znao sam da ćeš doći“. „Ovdje sam osjetio prvu tišinu i čuo prve riječi. U ovom mjestu sam prvi put zaplakao i prvi put se nasmijao. Ovdje sam prvog leptira hvatao i prvu krijesnicu uhvatio te prve zvijezde gledao. Ovdje sam prvu voćku ubrao i prvu voćku ukrao. Sve u životu prvo napravio sam u ovome mjestu. I većina vas je isto to napravila. Ako se osvrnete u to vaše oko i u to vaše srce, pa i u vaše uho, tu može puno toga stati. Može stati sva ljepota ovog mjesta i ovih prostora. Dopustite da vam ovaj kamen, ovi grobovi i ovi križevi govore. Oni će vam uvijek sa zahvalnoću reći: „Znali smo da ćete doći“, rekao je fra Mišo.             
Na svim misama u Sokolinama i na Rokovu groblju liturgijsko pjevanje predvodili su domaći pjevači.
Uoči Gospojine u Zabrđu je šest ekipa odigralo malonogometni turnir na kojemu je pobijedila ekipa 'Župni ured'. Ekipe su odigrale turnir i na Rokovo u Podbrđu gdje je pobijedila ekipa 'Majo dom'.
U Kotor Varošu je prije Domovinskog rata živjelo oko jedanaest tiskuća Hrvata, a sada ih je tamo tek oko dvije stotine i pedeset, uglavnom onih starijih. Mnogih sela više nema, kao i cijele župe Sokoline.
Kotor Varoš, 15/16. kolovoza 2019.                                                      Stipo Marčinković
  Povratak

Izdvojeno

Glasnik broj 125

Za vas smo pripremili u ovom broju ...

Datum: 6.11.2019. Pregledaj PDF

GLASNIK BROJ 124.

Pročitajte...

Datum: 22.8.2019. Pregledaj PDF

Anketa

Najbolji čovjekov prijatelj je?

Slika tjedna

IMG_20191101_113245_resized_20191106_041923931