Kotorvaroška Dolina

Tri vizije jednog viđenja

Datum: 5.3.2009.


Kada je arhitekt danas odabran za gradnju nove crkve tek se uistinu sretne sa ličnostima o kojima je čitao knjige, koje je proučavao od ranih dana mladosti, o kojim je sanjao i maštao

Za arhitekta je gradnja crkve od davnine poseban izzazov te posebna, svakako jedinstvena, sa nijednim drugim projektom usporedljiva čast.

Radi se o dva razloga.

Prvi razlog je iznimano čist odnos duhovnog i materijalnog, te abstraktnog i konkretnog. Kontrapunkt neuhvatljivog vizionarstva i sakralnosti što se mora uzdizati iznad stereotipnosti građevinskih postupaka i materijala.

Sa druge strane je najbolja arhitektura svih vremena i svih zajednica na zemlji sakralna arhitektura. U posebno istaknutoj evropskoj tradiciji sakralne arhitekture arhitekt nove crkve se danas susreče sa velikim i največim arhitektima prošlosti te sa njihovim vjekovitim ostvarenjima. Snagu i plemenitost toga izazova nije moguće dovoljno naglasiti; to je ona tajanstvena vatra, onaj plamen, kojeg je moguće osjetiti samo u misteriju stvaranja.

 Kada je arhitekt danas odabran za gradnju nove crkve tek se uistinu sretne sa ličnostima o kojima je čitao knjige, koje je proučavao od ranih dana mladosti, o kojim je sanjao i maštao. Sa lićnostima velikih stvaraoca dakle, koji prevazilaze kratkoću života te se sa svojim dostignućima upisuju u bezvremensku vjekovitost.

Nije bitno da li se radi o anonimnim arhitektima, graditeljima starodavnih romaničkih crkvica i gotskih katedrala ili o genijima poput Michelangella, Bruneleschija ili Borrominija; rad arhitekta nove crkve zaslužuje krajnju pažnju te odgovornost tako zbog iznimnosti zadatka kao i zbog izzazova te najviših kriterija koje su postavili stvaraoci ispred njega.

 I.

Moja prva crkva, crkva Kristovog učovećenja nastala je u Ljubljani, u saradnji sa isusovcima. Nova crkva je pored stare barokne crkvice svetog Roka. Da bi oćuvao povijesni ambient sa drvoredom lipa, koji se proteže do groblja te sa starom arhitekturom svetog Roka novu sam crkvu potopio, ugradio u tlo te prekrio sa zemljom i vegetacijom. Tako je nova crkva iz nekih vizura sasvim neprimjetna. Ona izrasta iz tla tek kada se priblizimo Trgu svetog Roka, novoj društvenoj jezgri naselja (novoj jezgri socialnog života i dnevnoj sobi zajednice) koji (ujedno) povezuje staru i novu crkvu. U cjelini novu je crkvu moguće doživjeti tek u unutrašnjosti slobodno oblikovanog prostora kojeg određuje osovina pogleda na staru baroknu crkvicu. Osovina pogleda dakle, koji nas podseti na snagu i poštovanje religiozne tradicije toga kraja.  

II.

Moja druga crkva, crkva Rođenja blažene djevice Marije u Kotor Varošu, nastala je po nacrtima koje su odabrali svjećenici, franjevci provincije Bosne srebrene. Za razliku od crkve u Ljubljani, koja je vizualno podređena staroj baroknoj crkvici, nova crkva u Kotor Varošu stoji na središnoj, najdominantnijoj poziciji centra naselja.

Crkva u fokusu između pravoslavne crkve i džamije se sa glavnom, zapadnom, reprezentativnom fasadom široko otvara na trg ispred crkve te prema glavnoj gradskoj ulici. U širem vizualnom prostoru zvonici crkve naznačavaju jezgro povjesne aglomeracije te opomenjuju na hriščansku tradiciju kotorvaroškoga kraja. Novu crkvu označava simbolno i arhitekturno razdvajanje donjeg dijela, dakle ljuske fasade koja tektonsko raste iz tla, i gornjeg, završnog dijela, krova i lanterne, koji se uspinju prema nebu. Simbolno razdvajanje postignuto je sa eteričnim prstenom zastakljenja, koje zagrljuje čitav obim (ovoj, plašt) nove crkve. Uska traka svjetlosti izvana i iznutra simbolički razdvaja zemeljski i nebesni dio ove sakralne građevine te se iznad prezbiterija uspinje u visoko podignutu staklenu lanternu. Posebna su zanimljivost glavne fasade, koja je u slobodnoj, lučnoj formi razapeta između zvonika portalni ulaz naglašen sa na nebo ucrtanim križem te sami zvonici, prozračni, eterički crteži ivičnih linija koji se uspinju prema završnom motivu visoko podignutih križeva.
 

III.

Moja treća crkva, Kripta četvorice evanđelista također nastala je u saradnji sa bosanskim franjevcima u svetištu svetog Ive u Podmilačju. Kripta, donja crkva je prvi od realiziranih sakralnih sadržaja poslijeratne obnove svetišta.

Kripta četvorice evanđelista, Luke, Mateja, Marka i Ivana, ugrađena je duboko u podnožje pečine, koja sa sjeverne strane prati dolinu svetišta. U prostornoj koncepciji tlocrt kripte podsjeća na grčko slovo omega, dok će biti alfa podignuta visoko na zvoniku nove crkve.

U doživljaju kripte istiće se u vidljivom betonu izlijeveno drveće koje okružuje prezbiterij te u simbolnom pa i statičkom smislu podupire novu crkvu. Betonsko drveče sa isprepletenim granama naime simbolizira četvoricu evanđelista, koji su opisali život, nauk i djelovanje Isusa Krista.

 Kako riječi evanđelist i evanđelije izlaze iz grćke rijeći euangelion, koja znači dobru vijest, možemo taj sakralni prostor nazvati i kriptu dobrih vijesti. Takvo je značenje toliko više dragocjeno u sadašnjem vremenu kada mediji takmiču da nas bez prekida obaveštavaju o nesrečama, katastrofama, ratovima, ubistvima... Ta je kripta stoga oaza duhovnosti i sakralnosti u kojoj se človjek raztereti banalne i agresivne realnosti te u evanđeoski harmoniji nađe svoj mir u neizmjernim horizontima i dubinama vlastite duše. 

Ovom prilikom sam ukratko predstavio te usporedio arhitekturu trojice sakralnih prostora koje sam realizirao u vremenskom periodu od više od dvadeset godina. A razmišljanja o novoj crkvi, o kapeli, o župnom dvoru i zvoniku što se u svetištu svetog Ive u Podmilačju svakog dana odlučnije i ponosnije uzdižu, penju prema nebu će biti svakako jedna od budućih tema (priloga, priča).

 Vaš arhitekt,
Marko Mušič
 
Povratak

Izdvojeno

Glasnik broj 125

Za vas smo pripremili u ovom broju ...

Datum: 6.11.2019. Pregledaj PDF

GLASNIK BROJ 124.

Pročitajte...

Datum: 22.8.2019. Pregledaj PDF

Anketa

Božić je dan

Slika tjedna

IMG_20191101_113245_resized_20191106_041923931